BUĐ
Jedan događaj u Kraljevu bio je dovoljan da otvorim pitanje koje je mnogo veće od jednog skupa, jedne kamere i nekoliko ljudi u crnim majicama. Šta se događa sa
Situacija u Kraljevu može se, iz mog ugla, opisati jednom rečju – buđ. Sa buđi postoji jedan problem. Kada je konačno ugledate na površini, ona se nije pojavila tog trenutka. Proces je počeo mnogo ranije, tamo gde ga niste videli. A naš čovek ponekad uradi ono najjednostavnije. Odseče deo koji se ubuđao, baci ga u kantu i nastavi dalje. Ono što ne vidi – kao da ne postoji. Plašim se da smo isto počeli da radimo i sa gradom u kojem živimo. Kada nešto ružno ispliva na površinu, sklonimo baš taj komadić. Napravimo se da je problem rešen. Sutradan nastavimo po starom, ne pitajući se koliko se toga već proširilo tamo gde ne gledamo. Bar tako Kraljevo danas izgleda iz perspektive jednog dvadesetpetogodišnjeg urednika, novinara, reportera, snimatelja i, kada zatreba, svega ostalog što je potrebno da bi jedan mali lokalni medij postojao. Kada si nov u svom gradu Moj dolazak na medijsku scenu Kraljeva ličio je na polazak u novu školu. Upoznaješ ljude. Razgovaraš. Izlaziš na „odmor“, srećeš kolege, upoznaješ sagovornike, funkcionere, ljude iz institucija, obične građane. Neki ti odmah prijaju, prema nekima imaš rezervu, a neki prema tebi imaju rezervu. I sve je to normalno. Čudno je samo što se osećaš kao novajlija u gradu u kojem si rođen i u kojem živiš čitavog života. Vremenom upoznaš ljude kojima veruješ. Neke počneš da smatraš prijateljima. Naučiš koga možeš da pozoveš kada ti je potrebna informacija, a koga kada ti je jednostavno potreban čovek sa druge strane telefona. Naučiš i da neće svi voleti ono što radiš. I ne moraju. Nikada nisam ni želeo da se LiKVidno dopada svima. Ako se novinarstvo svima dopada, onda verovatno negde postoji problem. Ali postoji velika razlika između toga da vam se ne dopada moj tekst, moje pitanje ili način na koji izveštavam i toga da smatrate
Kanonicka stranica